NA KRAJU 2018.GODINE PUNE JUBILEJA HCK PODSIJEĆAMO NA NAŠE LAUREATE

MILAN SLIJEPČEVIĆ 100 puta dao krv i ŽIVKO PETRIČIĆ 75 puta dao krv -ČESTITKE OD SRCA

MILAN SLIJEPĆEVIĆ – DDK 100 davanja

Rođen sam 04.04.1951. u Bosni. U Hvar sam došao 1968.godine i zaposlio se u građevinskom poduzeću i tamo bio do 1971.kada sam prešao u Hotelsko poduzeće Hvar. Tamo smo radili moja supruga i ja- Od tog poduzeća smo dobili teren i sami gradili kuću, odgajali dvije kćeri i prilagaođavali se novom mentalitetu. Tada sam se uključio u Crveni križ gdje sam sudjelovao na natjecanjima prve pomoći. Jednom sam bio u ekipi koja je osvojila prvo mjesto. Tada sam počeo davati krv u klubu Hotelskog poduzeća i to sam nastavio do danas kada imam 102 davanja. Nadam se nastaviti dok budem mogao zbog zdravlja i to u Splitu jer već u Hvaru ne mogu davati zbog godina. Zahvalan sam Crvenom križu i gospođi Maji na pristupu davaocima krvi što nas drži da budemo skupa i gdje su rođena mnog prijateljstva. Žao mi je da nema više mladih ljudi koji daju krv na otoku jer su velike potrebe.

ŽIVKO  PETRIČIĆ  – DDK 75 davanja

Kao rođeni zagrepčan zaposlio sam se u Zagrebu u „Radi Končaru“ od 1976 godine. Kolege su me nagovorile da dadem prvi puta krv 1980 god. jer smo za svako davanje bili slobodni na sam dan davanja i još smo dobili po jedan slobodan dan po našem izboru. Na lokaciji gdje sam radio bilo je oko 10.000 radnika i od toga puno davalaca krvi tako da smo nekada čekali i po 3 sata da dođemo na red. Tako sam postao redovan davaoc krvi radi  slobodnih dana. Tri davanja krvi su mi donosila 3 slobodna dana za dulji godišnji odmor.            Nakon 10 godina sam shvatio da je davanje krvi humana gesta a i dobro za moj organizam jer time potičem stvaranje i obnovu vlastite krvi.

Do 1987 sam dao 22 puta krv, do 1996 sam dao 44 puta krv u Zagrebu.

Dolaskom u Hvar 1995 godine počeo sam davati krv u Hvaru od 1998 godine a sada, na žalost, moram odlaziti u Split na davanje krvi jer sam stariji od 65 godina.            Nikada nisam volio pikanje mojeg tijela sa iglom. Najbolnije je uzimanje krvi iz prsta. Samo davanje krvi iz ruke ne gledam ali rijetko kada osjetim bol od igle (ćesto je sasvim bezbolno) ali pogled na iglu u mojoj ruci mi nije lijep.            Iza 70-te godine više neću moći davati krv i to me žalosti jer sam svjestan koliko je davanje krvi humano a i zdravo za moj organizam. Poslije svakog davanja krvi osjećam jedan dan da nemam punu snagu ali kasnije organizam cvijeta od snage i zadovoljstva.

Bilo bi lijepo i korisno da zakon bude elastićniji prema ljudima koji su u dobroj kondiciji (odluka doktora) pa da se odobri davanje krvi u lokalnim akcijama do 70 godina starosti a u bolnicama do 75 godina.