VJERUJETE LI U ANĐELE ?- članak iz “Slobodne Dalmacije”-Mia Sesartić-01-08.2015.
Cijeli njezin život prožet je pomaganjem ljudima i ljubavlju za svoj škoj. Iza nje su četiri desetljeća rada u Gradskom društvu Crvenog križa Hvara, od toga trideset volonterskih. Za vrijeme Domovinskoga rata radila je s prognanicima i izbjeglicama, dvadeset godina bila je predsjednica “Konferencije žena”, gdje je poseban doprinos ostvarila u osvješćivanju žena, njihovoj vrijednosti i mogućnostima, čak dvanaest godina predsjednica je Povjerenstva za ravnopravnost spolova na otoku, jedan mandat dogradonačelnica zadužena za socijalu i zdravstvo, a onda se sve to još obavezno zaokruži i ljubavlju prema baštini i starohvarskom, koji njeguje kroz glumu u Hvarskom pučkom kazalištu… To je Maja Budrović.
Imo li neko na Foru da je možda ne poznaje!? Jer, predstavit će vam je kao jednu od najaktivnijih, ako ne i najaktivniju ženu Hvara.
– To mi znači sve, to je moj način življenja, zbog toga jer mi u Crvenom križu ne radimo samo ono što nam je obavezno. Postigli smo to da se za pomoć može javiti svatko, od žena koje su zlostavljane, bolesne, mladih koji nemaju financijskih sredstava za ekskurziju, do onih koji imaju problema u obitelji…
Postigli smo da se svatko može osjetiti dovoljno hrabar i da može dobiti pomoć – iznimno se raduje takvim uspjesima Maja i smatra da je pomaganje drugima, zapravo, dio njezinoga obiteljskog odgoja.
Sve je počelo još u djetinjstvu kada je kao mala s mamom odlazila na aktivnosti Crvenog križa, a onda u mladosti vodila i razne humanitarne akcije te natjecanja.
– Bez obzira na to što sam nakon srednje upisala Pravni fakultet u Splitu, mama mi je inače Šegvić, Splićanka, svakog sam vikenda dolazila na Hvar i još s dva prijatelja tada osnovala Klub darivatelja krvi. To su bili, zapravo, počeci mojih projekata – u dahu će Maja, jer o djelovanju Crvenog križa bi mogla napisati cijelu jednu knjigu.
– Vjerojatno, za koju godinu kad odem u penziju, to ću i učiniti – kaže, dodajući da treba puno truda da se neka akcija organizira.
– Ako ne možemo nešto financijski pokriti, ja znam put kako ćemo doći do tih sredstava. U ovih pet, šest godina imali smo nekoliko akcija za bolesne od raka koje su trajale mjesecima.
To su bile velike operacije u kojima je trebalo prikupiti 200 do 300 tisuća kuna. Sakupili smo na kraju ukupno dva, tri milijuna kuna, a to je ogroman novac za ovako malu zajednicu. No, ljudi su jako zahvalni, na koncu, pomaganje drugima je ono što ispunja čovika – govori naša sugovornica, koja se i u politici kao dogradonačelnica okušala jedan mandat, nastojeći dati sve od sebe, također na polju zdravstva i socijale.
– Imala sam mogućnosti kandidirati se i dalje, ali sam se povukla, upravo iz razloga šta sam shvatila da politika i humanitarni rad ne idu zajedno. Moj je forte bio otvaranje staračkog doma u Hvaru, stvorili smo tada jako dobru podlogu za sve to, projekt je bio pred realizacijom, no, došla je druga “postava” koja očito nije bila osjetljiva na tu temu i svi su se preduvjeti nažalost raspali. Puno toga nam na otoku fali, a najviše taj starački dom. Onaj u Starom Gradu je skoro gotov, još mu fali namještaj – pojašnjava Maja, koja je 12 godina bila i na čelu Povjerenstva za ravnopravnost spolova na otoku.
– Bila sam dosta aktivna i u tom pogledu, jer, ovo je jedna mala i dosta konzervativna sredina. Problemi su veliki, ali se o njima ne govori. Zato je i bilo izuzetno važno organizirati savjetovanja i psihološke pomoći na terenu. Nemam radnog vremena, moj je mobitel uvijek uključen i svakome sam dostupna – veli Maja, inače dobitnica nagrade Grada Hvara 2005. i županijske nagrade 2012. godine za humanitarno djelovanje.
Njezina neraskidiva veza s otokom je i trideset pet godina njegovanja hvarske riječi.
– U Hvarskom pučkom kazalištu glumim u ulogama koje predstavljaju našu baštinu, to su uglavnom sve predstave od Petra Hektorovića, Hanibala Lucića, Marina Franičevića, Jure Franičevića, tete Lucije Rudan…, koje je režirao Marin Carić s kojim sam se, također, poznavala od djetinjstva. To je njegovanje starohvarskog, nečega što se pomalo zaboravlja, ali je izuzetno vrijedno i zato gdje god da dođemo ljudi to prepoznaju i puno lipo doživljavaju, posebno ondje gdje je dosta našega svita, kada putujemo preko Atlantika…Tu je dosta emotivno, tu se plače, svatko se siti neke svoje none, neke svoje mame…
– Što biste poželjeli svome otoku?
– Da se manje trči a više voli, da se shvati da je život kratak i sve prolazno, da se ne okreće samo novcu, već više zajedništvu i onim trajnim vrijednostima, moralnim, koje su sada na niskim granama, i zato ću se i dalje boriti za to zajedništvo, za svoj otok – poručuje nam Maja, koja je prije dvije godine postala i baka, pa je, veli, i unuk David uza sve ovo njezina velika radost i ispunjenje života. MIA SESARTIĆ SNIMIO ANTE ČIZMIĆ/CROPIX Na dicu pazimo od vrtića Kroz Crveni križ radimo sve ono što nemamo ovdje dostupno kada je riječ i o zdravstvenoj zaštiti. Obavljamo ultrazvučne preglede gustoće kostiju, radimo projekte protiv pretilosti, prevenciju raka dojke… Okupljamo djecu u projektu Odgoj za humanost, koja kreće od vrtića sve do završetka osnovne škole, da se vidi koliko ta djeca s kojom se radi bolje prepoznaju potrebe zajednice, starijih, kulturnije se ponašaju u obitelji – smatra Maja.
Nagradimo darivatelje Velika satisfakcija u mome radu jest što je Ministarstvo na našu inicijativu smanjilo broj davanja krvi nakon kojega darivatelji mogu biti oslobođeni od plaćanja participacije. Netko “pametan” je bio predložio da umjesto postojećih 50, to bude brojka od sto davanja…A, krvi fali, nema zamjene!? Na sreću, naša je inicijativa prihvaćena i vratila nam se još povoljnija, tako da su muškarci oslobođeni participacije nakon 36 davanja krvi, a žene nakon 26. To su ljudi koji su zaslužili puno više, mi im zahvalimo uvijek nekim izletom, večerom, druženjem… – pojašnjava naša sugovornica.
Moja nona Želimo čuti malo tog starohvarskog, možda neku vašu pjesmu? “Ma, ne znon van ništa od svojih stihova napamet, ali jo bi van mogla izrecitirat jedon komadić iz “Storega letrata”. Moja nona Nojdraže joj je bilo, na kraju od sulora, sidit na bančiću i gledot ko gre put Fora ol pasoje kraj našega dvora, a kad bi bura udrila i more zabilila, u muhramu bi se još bolje zavila, ruku nad čelo nadvila i pojmjivo pratila brodove u konolu.
To je, inače, tekst tete Lucije Rudan koji je režirao Marin Carić i uvijek se na predstavama rado čita. S tom su predstavom pobrali sve nagrade gdje god da su nastupali, kaže Maja.
Rođena u Splitu U svome radu imala sam uvijek veliku podršku svojih roditelja. Rođena sam u Splitu, ali sam cili život na Hvaru. Tata mi je otočanin koji je za rata došao iz Vrbanja radit u Hvar. Kada je došla moja mama nije imala posla, mi dica smo bili mali, pa je tata išao na školovanje u Zagreb. Bio je jedan od prvih studenata s otoka.